Među mnoštvom zaslužnika koji počivaju na varaždinskog groblju je i barun Titus Freiherr von Karger, nekoć slavan a danas gotovo posve zaboravljen časnik Dunavske monarhije, koji je pronašao krunu svetog Stjepana, najvažniju regaliju Ugarske i simbol njene državnosti.
Krunom s kosim križem, bio je okrunjen još prvi mađarski kralj Stjepan (Istvan) u 11. stoljeću, a ovom su krunom od 13. stoljeća krunjeni i hrvatsko – ugarski kraljevi.
Kruna svetog Stjepana bila je simbol mađarske državnosti, ali i revolucije koju je 1948. godine protiv Habsburške Monarhije poveo Lajos Kossut. Stoga su revolucionari, suočeni s neminovnim porazom u ljeto 1849. godine, sa sobom ponijeli i Svetu krunu (Szent Korona) koju su u najvećoj tajnosti zakopali duboko u šumi uz cestu od Oršove do mlina Vodica u današnjoj Rumunjskoj.
Nakon definitivnog sloma mađarske revolucije uslijedila je potraga za krunom iz koje su proizlazile i vladarske ovlasti kuće Habsburg.
Kada su konfidenti naposljetku ipak saznali mjesto na kojem su Kossutovi revolucionari zakopali tešku škrinju u kojoj su bile pohranjene ugarske regalije i to dojavili u Beč, započela je velika potraga, na čijem je čelu bio upravo – Titus Karger.
On je na ekspediciju, tako važnu za Bečki dvor, krenuo iz Zagreba 1850. godine. Protekle su tri godine potrage dok ovaj austrijski visoki časnik naposljetku nije pronašao Svetu krunu, ujutro 8. rujna 1853. godine.
U nedavno objavljenoj knjizi dr. sc. Vladimira Huzjana – Štikleci iz varaždinske međuratne povijesti, navodi se da „kruna, koja se je s ostalim insignijama nalazila u željeznoj škrinji“ bila „dobro sačuvana“.
Za ovaj vrijedan nalaz Karger je bio primjereno nagrađen, car Franjo Josip I. dodijelio mu je u češkom Olomoucu već u jesen 1853. godine mali križ Reda svetog Stjepana, a sljedeće godine i barunski naslov.
„Muž, koji u povijesti krune svetog Stjepana zaprima odlično mjesto“ ostao je u vojnoj službi još četiri godine, a kada je umirovljen 1857. godine u činu potpukovnika, odlučio je da će ostatak života provesti upravo u Varaždinu, gdje je njegova strina – Marija Florijana Karger (1777. – 1859.) bila glavarica uršulinskog samostana.
Barun Karger umro je od raka jetre 25. ožujka 1860. godine i pokopan na varaždinskom groblju. Kako je umro bez nasljednika, njegova je imovina prodana na dražbi, a od njegovih osobnih stvari sačuvan je tek pomorski dalekozor i oslikani album s njegovih putovanja po Europi i Bliskom istoku.
Sjećanje na ovog „za dinastiju velezaslužnog muža“ s vremenom je bljedilo, a njegovo posljednje počivalište na varaždinskom groblju posjeti tek pokoji mađarski turist.
