O zatočeništvu kralja Andrije u kneginečkoj kuli pisao je još splitski kroničar Toma Arhiđakon, koji je ispripovijedao kako je Andriju uhitio njegov brat, ugarski i hrvatski kralj Emerik i zatočio ga u grad „po imenu Kneginec“.
-Pozva kralj Emerik po nekim redovnicima Andriju na razgovor davši mu „vjeru“ da mu se ništa loše neće zgoditi. Andrija se odazove bratovu pozivu. Sastanak braće zbio se negdje kod Varaždina, na hrvatskoj obali dravskoj. Svaki je došao na čelu svoje vojske. Međutim, vojska kralja Emerika bila je mnogo slabija jer su netom svi plemići ugarski prešli na Andrijinu stranu. Kada je kralj Emerik vidio da mu brat Andrija ne prilazi na zadanu riječ te da je njegovu vojsku obuzeo strah, dobio je poruku ohrabrenja od samog neba. Ostavi svoju vojsku i sam, goloruk, noseći u ruci samo kraljevsko žezlo, prijeđe u Andrijin tabor – pisao je o ovom povijesnom događaju s početka 13. stoljeća publicist Tomislav Đurić u svojoj knjizi – Legende puka hrvatskog.
Iako brojem nadmoćnija Andrijina vojska se nije usudila „dići ruke na svoga kralja“ pa je Andrija naposljetku završio utamničen u kneginečkoj kuli.
-Kada je Emerik došao do brata Andrije, uhvati ga, povede ga izvan vojnih redova i dade ga zatvoriti u neki grad – po imenu Kneginec. Svi pak vojnici padoše ničice pred kralja i zamoliše za oproštenje, a kralj, kako je bio milostiv, oprosti svima, osim bratu Andriji – opisao je zarobljavanje hercega Andrije, kasnijeg kralja Andrije II. Arpadovića, koji je u kneginečkoj kuli bio zatočen od 1200. do 1204. godine.
Nakon Emerikove smrti 1204. godine, krunu je ipak naslijedio Andrija, koji se 1209. odužuje „svojim vjernim Varaždincima“ na pomoći i darovima koje su mu donosili dok je bio utamničen u Knegincu i njihovom gradu dodjeljuje status – slobodnog kraljevskog grada te Varaždinu daruje 5 tisuća jutara plodne zemlje.
