Ponekad andante, ponekad forte, pa i fortissimo na jakom vjetru, klopotanje se čuje na svakom brijegu, od Hrvatskog zagorja do južne Štajerske. Jesen u vinorodnim krajevima ovoga dijela Europe već je više od 200 godina nezamisliva bez – klopoca.
Karakteristični zvuk koji proizvodi ova drvena vjetroturbina trebao bi štititi zrelo grožđe, no ptice su već odavno prozrele stari vinogradarski trik, pa je klopotec danas tek dio lijepe vinogradarske tradicije, za koje ptice malo mare i veselo zoblju slatke bobice.
Ime mu dolazi od slovenske riječi – klopotec, a njegova povijest seže još u 18. stoljeće. Prvi ga puta spominje Leopold Kretzenbacher u knjizi – Windradl und Klapotetz, a njegovu pojavu etnolozi vežu uz doba prosvjetiteljstva i primjenu zakona o odvojenom branju grožđa različite dobi sazrijevanja. Kako bi od ptica zaštitili grožđe koje se bralo kasnije, vinogradari su se počeli pouzdavati u njegov klopotavi zvuk. Iako ni tada ptice vjerojatno nisu previše strahovale od bučnog kloparanja koje se razlijegalo bregima, tridesetih godina 19. stoljeća klopoci su se počeli masovno izrađivati i postavljati u vinogradima već od 25. srpnja – blagdana svetog Jakova, odnosno, na blagdan svetog Bartola, 24. kolovoza.
Vješti majstori klopoce su izrađivali od čak četiri vrste drva – za krila su koristili smreku, odnosno jelu ili ariš, bubnjiće su izrađivali od bukve, blokove od kestenovog drva, a da bi klopotec proizvodio svoj karakteristični ton daska za udaranje morala je biti od drva trešnje. Na stražnji kraj klopoca majstori su, kao protutežu, postavljali stručak brezovih grana.
Klopotec bi veselo klopotao u vinogradima sve do sredine listopada, kada je grožđe bilo obrano, pa su uoči Martinja iz gorica vinogradari uklanjali klopoce.
