Događaje od 13. lipnja 1876. godine „ kad je velika gomila gradjana i stanovnika izvela pred gradskom viećnicom bučnu demonstraciju, a onda silom provalila u kuću i u njezinim prostorijama grožnjama i pogrdnim riečima napala neke gradske častnike i činovnike“ zato što je varaždinskim građanima bila zabranjena ispaša stoke na Vinokovčaku kako bi se suzbila epidemija „marvinske kuge“ opisao je i povjesničar Rudolf Horvat.
-Gomila muškaraca i žena iz Ledina pođu u sam grad da tvorno napadne Tkalca. Ledinčani su prodrli na Glavni trg, gdje su pred gradskom vijećnicom vikali, psujući kapetana Tkalca, komu su prijetile osobito žene. Kako je gradska straža bila preslaba da spriječi provalu razjarenih Ledinčana u gradsku vijećnicu, pozvana je u pomoć vojska. Ledinčani su pred vojnom silom uzmaknuli kući. Državni je odvjetnik Pavao Birač podnio protiv glavnih bundžija optužnicu zbog ustanka i javnog nasilja – opisao je Horvat u Povijesti grada Varaždina ovaj događaj o kojem je izvijestio Pučki prijatelj 1876. godine.
Varaždinski profesor Lujo Pihler donio je u Hrvatskom jedinstvu 1944. godine i epilog ove pobune i napada na gradsku vijećnicu.
Nepromišljena pobuna varošana iz Ledina
-Tri mjeseca poslije ove demonstracije, koja je iznenadila i uznemirila čitav grad Varaždin i okolicu, bio je protiv obtuženih pobunjenika proveden sudski proces, koji je trajao tri dana: 14., 15. i 16. rujna 1876. Sudu je predsjedao viećnik Slavoljub Pump, a kao sudci fungirali su: Urbani, Ceboci i Festetić. Obtužbu je zastupao državni odvjetnik Pavao Birač, a obranu odvjetnici: Agostić, Cepolo i Rusek. Posljedak ovog velikog sudskog procesa bio je taj, da je od 23 obtuženika bilo proglašeno krivima njih 19, a nedužnima samo 4 i to: Terezija Taljavec, Barbara Petković, Josip Hušl i Valent Krušnjak. Radi javnog nasilja i ustanka bijahu osudjeni: Joso Kukanec na tamnicu od 10 mjeseci, Ivan Ruganc na 6 mjeseci, Marija Dornig na 6 mjeseci, Stjepan Cesar na 5 mjeseci, Andro Hrženjak na 6 mjeseci, Stjepan Cesar na 5 mjeseci, Andro Hrženjak na 6 mjeseci, Jakob Cvjetko na 3 mjeseca i Joža Snidarić na 3 mjeseca zatvora. Radi samog ustanka bili su proglašeni krivima i osudjeni: Mihalj Maruševac na 6 mjeseci, Tereza Bosek na 6 mjeseci, Imbro Canjko na 6 mjeseci, Julije Horvatek na 4 mjeseca, Franjo Bolf na 4 mjeseca, Ljudevit Janešić na 3 mjeseca, Stjepan Druško na 2 mjeseca, Stjepan Cirković na 2 mjeseca, a Djuro Hrženjak i Ana Kovačić na 1 mjesec, Joža Kirbus na 14 dana, te konačno Katica Bosak na 3 dana zatvora.Tako se je, eto, sudskim procesom i zatvorom dovršila nepromišljena pobuna varošana iz Ledina – zaključio je Pihler ovu epizodu iz varaždinske povijesti.
Da bi spriječio moguće slične nemile događaje i „kakve daljnje nesuglasice i neugodnosti“ gradski magistrat je „fatalni pašnjak u Vinokovčaku“ pretvorio u – oranicu.
Toljagama navalili na vrata vijećnice
Pihler u ovom tekstu iz 1944. godine uzgred piše o velikom rešpektu varaždinskih građana prema gradskoj kući, koju su držali jednim od simbola „kraljevskog i slobodnog grada“ Varaždina.
-Varaždinci su se u svim vremenima ponosili svojim kraljevskim i slobodnim gradom te njegovim poviestnim poveljama, koje su im izdavali i potvrdjivali kraljevi. S time u vezi oni su poštovali svoga sudca, senatore i ostale častnike, koji su radili o dobrobiti grada i viećali o svemu onome, što je zasiecalo u poslovni i družtvovni život gradjana i stanovnika. U gradskoj kući ili viećnici čuvalo se sudačko žezlo, čuvao zlatni pečatnjak s grbom, zatim barjak, gradski ključevi, pomno se čuvala pismohrana s dragocjenim i važnim poveljama i drugim poviestnim spisima i knjigama. Pridoda li se k tomu i to, da su se u gradskoj viećnici održavali i neki važni hrvatski sabori; razumljivo je, da je onda u očima varaždinskih gradjana važila njihova viećnica kao jedna častna reprezentativna kuća, prva od svih u gradu – napisao je Lujo Pihler i podsjetio čitatelje da su u dugoj povijesti Varaždina „poznata samo dva slučaja napadaja na ovu kuću: prvi u 18. vieku, kad je „u noćno doba jedna pijana rulja mladih ljudi udarila toljagama na kućna ulazna vrata, oštetila je i oborila“, a drugi slučaj u 19. vieku, koji bijaše daleko teži“.
