U ivanečkim rudnicima iskopano je više od 3,5 milijuna tona lignita

Ivanečkih ugljenokopa danas se još sjećaju tek najstariji stanovnici Ivanca. No, ivanečki kraj ima dugu rudarsku tradiciju koju od zaborava čuva Ivanečka rudarska četa.

Na sjevernoj strani Ivančice željezo se talilo već u pretpovijesno vrijeme, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća, zahvaljujući željezničkoj pruzi Varaždin – Golubovec, koja je, uz mnoge nedaće prilikom gradnje, konačno završena 1890. godine, rudarska djelatnost ostvarila je intenzivni razvoj.

O rudnom blagu Ivanca i njegove okolice pisao je već Ognjoslav Utješenović-Ostrožinski, pjesnik i političar zaslužan za niz reformi u vrijeme bana Ivana Mažuranića,u knjizi – Prirodna rudna bogatstva u sjevernoj Hrvatskoj, koju je tiskao u Beču 1879. godine.

Taj se gorljivi austroslavist s dobrim vezama u češkoj visokoj politici, prvi založio „da se u interesu domovine potpomogne procvat domaće industrije“ i izgradi vicinalna pruga koja bi preko Ivanca povezala Varaždin sa Zaprešićem.

U to vrijeme na ivanečkom području započinje i intenzivnija eksploatacija lignita, vapnenca, kamena, plemenitog kvarca i mrkog ugljena. Istraživanja su pokazala kako su slojevi lignita dostatni za komercijalnu eksploataciju, pa je 1901. godine u Ivancu otvoreno okno „Flora“, a dvije godine kasnije i novi kop. U ivanečkim rudnicima već je tada radilo dvjestotinjak rudara, da bi pred Drugi svjetski rat ovdje bilo zaposleno i do 800 rudara.

Ugljen se u Ivancu kopao sve do 1962. godine, a rudarska proizvodnja Ivanečko – ladanjskih ugljenokopa okončana je posljednjeg dana 1975. godine. Procjenjuje se kako je do 1945. u ivanečkim rudnicima iskopano oko 3,5 milijuna tona lignita.

Skip to content