Na potoku Bistrica nekoć je radilo čak dvadesetak drvenih mlinova, pa je mlinarstvo bilo važna gospodarska grana Ivanca. Nakon obnove stari ivanečki melini postali su važan dio turističke ponude ivanečkog kraja.
Boris Jagetić Daraboš u publikaciji – Ivanečki mlinovi, istaknuo je kako su Ivančani odlično koristili veliki hidroenergetski potencijal potoka Bistrica, koji izvire u podnožju Ivančice, iznad sela Prigorca.
-Sačuvani dokumenti nastali krajem 19. i početkom 20. stoljeća vjerodostojan su pokazatelj vrijednosti hidrogenskog potencijala, iz kojih je vidljivo da je i država tražila svoj dio temeljem propisa o korištenju vodnog dobra. Božidaru pl. Kukuljeviću je početkom 20. stoljeća dodijeljena „Dozvolbena isprava“ tj. koncesija za korištenje vodnog prava na vodotoku Bistrica. Mlinovi na Bistrici uz rudarske aktivnosti bili su značajni pokretač gospodarskih aktivnosti, te su ostavili neizbrisiv trag i svakako su svojevrsni zaštitni znak grada Ivanca. No, oni su uz primarnu svrhu proizvodnje brašna i crnog ulja, bili i pokretači intenzivnog društvenog života u Ivancu. Ivančani su s nestrpljenjem čekali zimske večernje dane kada su se okupljali u posebnim prostorijama mlinova. Stanovnici su se osobito okupljali u mlinu Mate Friščića, Antuna Levanića i Danijela Posarića (Danekov mlin), gdje su se prerađivale koštice bundeva i dobivalo crno ulje. U gluhu zimsku noć sve se pušilo od prženja koštica što se moglo nadaleko i osjetiti, a čule su se i pjesme koje su pjevali okupljeni mještani. Svaki mlinar imao je neku svoju priču, šalu, dogodovštinu i legendu. Posebno su bile zanimljive priče o dobrim i zlim copernicama koje su se oko ponoći okupljale kod mlinova. Dodatno su maštu potpirivale sjene svjetla petrolejki u samom mlinu, ali i dolazak mještana koji su put prema mlinovima osvjetljavali lampašima. Svaki ivanečki mlin ima svoju bogatu povijest, pa su time ostavili i poseban trag na ivanečku baštinu – istaknuo je Boris Jagetić Daraboš.
Žito se dovozilo i iz Varaždina
U stare ivanečke mlinove na Bistrici ljudi su iz ivanečkog kraja žito dopremali kolskim zapregama, u pletenim korpama i platnenim vrećama, a zimi, kada je led okovao mlinove na rijeci Dravi, žito se u Ivanec dovozilo i iz Varaždina, pa i iz Međimurja.
-Najveći i najupečatljiviji bio je svakako Pustov mlin. Pustov mlin obilježila je proizvodnja burmuta – duhanskog šnofanca, od 1831. do 1848. godine. Nakon uvođenja austrijskog apsolutizma ova privatna tvornica preuređuje se 1849. godine u mlin na valjke. Pretpostavlja se prema veličini valjaka da je bio prvi takve tehnologije u Hrvatskoj, a dobavljen je iz Beča od tvrtke L. Nemelka. Neki od mlinova imali su uz sebe i pilanu, kao što je to bilo u slučaju mlina Antuna Gotala. Posljednji vlasnici ivanečkih melinov u Prigorcu bili su: Roza i Josip Sever, Andrija Mudri i Andrija Friščić (stari i novi mlin). U gornjem Ivancu radili su mlinovi Ivana Cakleca (prije Pust i Lončar), pa Pust-Obsigerov mlin i Kukuljević-Rajterov mlin, mlin Josipa Čakleca, Mate Friščića, Šutej-Muckov mlin, Antuna Gotala-Golovrščana, a u Ivancu -mlin Antuna Levanića, Izidora Pavlinjaka, Danijela Posarića, Alojza i Minke Milić, Dragutina Karažinca, Ivice Bukovca, Martina Hrga i Ivana Čaklec te Ivana Stanka – pisao je ovaj autor o danima kada su na Bistrici veselo klokotali ivanečki mlinovi.
Mlinski se kameni ponovo okreću
S vremenom je ivanečki kraj elektrificiran, nastupila je era mlinova pogonjenih električnom strujom, a zbog gradnji vodovoda smanjen je i protok vode, u starim ivanečkim mlinovima bilo je sve manje posla, pa su mlinovi s vremenom propadali.
No, zahvaljujući inicijativi Turističke zajednice Grada Ivanca ta je vrijedna ivanečka baština ponovo oživljena. Mnogi su stari mlinovi obnovljeni a mlinski se kameni ponovno okreću.
