Savijača od jabuka ili sira već je stoljećima jedna od najpopularnijih slastica naše kontinentalne kuhinje. Popularni štrudli i njihove izvedenice – štrukli i gibanice, već su stoljećima svojevrsni zaštitni znak hrvatske kontinentalne kuhinje, no, malo je poznato da je ovaj ukusni kolač od vučenog tijesta zapravo daleki rođak planetarno popularne turske slastice – baklave.
Kao i mnoga druga tradicionalna jela i ovo je u naše krajeve stiglo iz – bečke kuhinje. Najstariji, rukom pisani recept za ovu slasticu iz 1697. godine čuva se u biblioteci bečke Gradske vijećnice, a svoju je popularnost među narodima Habsburškog Carstva stekla već u 18. stoljeću.
No, da bi stigao na stolove širom Carevine „apfelstrudel“ je morao preći dugi i daleki put. Pradomovina savijača je naime, bila u drevnoj Turskoj, a u Europu su je donijeli janjičari Otomanskog carstva nakon osvajanja Carigrada 1453. godine. S turskim osvajanjima savijača je putovala Balkanom, a onda je preko mađarske kuhinje naposljetku dospjela i do Beča, otkuda se je pak proširila po svim zemljama središnje i istočne Europe, od Poljske i Njemačke do Italije i Rumunjske. Austrijski i njemački imigranti u 19. stoljeću ovu su slasticu proširili Novim svijetom, sve do južnog Brazila.
Savijača, ukusan i zasitan kolač, svoju popularnost ponajviše zahvaljuje svojoj praktičnosti, jer se spravlja od namirnica koje su bile lako dostupne u svakom domaćinstvu, primjerice, od jabuka, sira, trešanja, višanja, maka, buče. No, s vremenom je, posebice u bečkoj kuhinji, ovo jelo doživjelo zanimljivu evoluciju, pa u bečkim restoranima nalazimo i savijače od zelja i mesa, a na posebnom je glasu – savijača od vrhnja.
U velikoj obitelji savijača posebno mjesto ima – zagorski sirni štrudl, koji je nadjeven punomasnim kravljim sirom koji mu daje poseban, autohtoni okus. Ovaj specijalitet u ponudi je u slanoj ili slatkoj varijanti, a svaka domaćica, uz vještinu razvlačenja tijesta, ima i svoju malu tajnu za pripravu ove neodoljivo ukusne slastice.
