Stari posjed obitelji Drašković – dvorac Klenovnik, bio je tragičan za njegovog novog vlasnika, austrijskog ministra financija baruna Karla Ludwiga von Brucka. Kupnju Klenovnika austrijski je tisak iskoristio kako bi ga lažno optužio za sumnjive poslove, pa je zdvojni von Bruck u jeku afere počinio samoubojstvo.
Klenovnik se prvi puta spominje vrlo rano, već u prvoj polovici 13. stoljeća, kada kralj Bela IV. „malu tvrđavu“, zajedno s Loborom, daruje županu varaždinskom Mihalju, no posjed Klenovnik puni će procvat doživjeti u drugoj polovici 16. stoljeća, kada ga kralj Maksimilijan, zajedno s posjedom Trakošćan, daje grofu Gašparu Draškoviću, kao „zalog za 20 tisuća forinti s pravom vlasništva i nasljeđa“.
Svoju najveću slavu Klenovnik je doživio za vrijeme banovanja Ivana III. Draškovića, početkom 17. stoljeća, kada ovaj učeni i hrabri ban, koji se istaknuo u bitkama s Turcima, dograđuje i utvrđuje svoj posjed. Za vrijeme banovanja Ivan III., od 1640. do 1646. godine, u Klenovniku u nekoliko navrata zasjeda i hrvatski Sabor. Pod Draškovićima Klenovnik lijepo napreduje, a dvorac se neprestano dograđuje i uređuje.
No, posljednji vlasnik Klenovnika iz roda Draškovića – Juraj Drašković, odlučio je prodati stari posjed kako bi namaknuo novac za obnovu dvorca Trakošćan. Kupac je pronađen u Beču. Za kupnju lijepog renesansnog dvorca Draškovićevih zainteresirao se sam ministar financija – sposobni barun von Bruck, koji je godinama vrlo uspješno vodio carski erar Franje Josipa.
No, zvjezdani trenuci von Brucka, njegove brojne reforme koji je uveo u Monarhiji, veliki poduhvati izgradnje cestovne, željezničke i poštanske mreže koje je vodio i financirao, te ustrojavanje prvih strukovnih udruga koje je inicirao, već su bili minuli. Carska je blagajna bivala sve siromašnija, posebice nakon gubitka teritorija u Italiji, a velikom je carstvu sve više prijetila gospodarska kriza, koju von Bruck nije uspijevao obuzdati.
Kada je naposljetku izgubio povjerenje Franje Josipa, bečki je tisak iskoristio priliku i ministra financija optužio za osobno bogaćenje. Kupnja Klenovnika bečkim je novinarima bio „krucijalni dokaz“ za njihove objede, pa se svog ministra odrekao i austrijski car, i to „na vrlo neljubazan način“.
Zdvojan zbog optužbi i gubitka ministarskog položaja barun von Bruck odlučio je počiniti samoubojstvo u travnju 1860. godine. Samo nekoliko tjedana nakon samoubojstva optužbe bečkog tiska pokazale su se potpuno neutemeljene, no, era ministra von Brucka bila je nepovratno okončana.
Klenovnik kupuje vitez Wittgenstein, pa ponovo dolazi u posjed obitelji Drašković, a onda ponovo mijenja vlasnike, sve do 1925. godine, kada ga obitelj Bombelles prodaje – Središnjem uredu za osiguranje radnika. Dvorac se sada preuređuje u sanatorij za plućne bolesnike. Tu je namjenu dvorac Klenovnik zadržao sve do danas.
