Zlatna groznica na rijeci Dravi

Rijeka Drava je od davnina bila važan plovni put i značajan resurs koji je stanovništvu uz njene obale osiguravao dodatni prihod. Drava je osiguravala dohodak od „ribarije“, šljunak i pijesak za gradnju, no manje je poznato da su njene hirovite vode bile uzrokom i prave – zlatne groznice.

Stoljećima su ljudi na njenim obalama ispirali pijesak, ne bi li se nakon dugog i zamornog prosijavanja domogli kakvog grumenčića zlata ili barem malo zlatne prašine, pa je ispiranje zlata i jedno od najstarijih zanimanja, koje je posebno cvalo u 18. stoljeću, u vrijeme Marije Terezije, koja je dodjeljivala i posebne povelje ispiračima zlata na rijeci Dravi. Za plemeniti metal iz rijeke Drave čak su se zainteresirali i Englezi, no, naposljetku su odustali od ulaganja u taj neizvjestan posao.

Pokazalo se naime, da je pomama za dravskim zlatom veća od riječne zlatne žile, pa su se ispiranjem zlata, na stari i primitivni način nastavili baviti tek oni najuporniji optimisti.

Zahvaljujući njima umijeće toga staroga zanata očuvano je sve do danas. Današnji ispirači zlata, koji se tim teškim i nerentabilnim poslom bave tek iz hobija i razonode, naučili su prepoznati mjesta na dravskim obalama koja bi mogla u nanosima pijeska kriti i zlato.

Na takvim mjestima počinje njihov mukotrpni posao ispiranja. Na zlatarsku dasku, koja mora biti izrađena od „kosmatog“, vrbovog drveta, kako bi se na njoj mogao zaustaviti zlatni prah, oni lopatama nabacuju dravski pijesak i šljunak, koji ispiru vodom. Nakon ispiranja na velikoj dasci pijesak se zatim ispire i na maloj dasci, s koje se pijesak, mulj, ali i zlatni prah premješta u posudu i ponovo ispire vodom, a potom se u zdjelicu ili tavu dodaje i živa, kako bi se stvorio amalgam, od kojeg će se, nakon što živa ispari, dobiti zlatni prah u kuglicama, kojega će kasnije rafinirati zlatari.

 

 

 

 

Skip to content